O nama

Sve je počelo 05.02.2015., nakon emisije Provjereno na Novoj TV. Priča o malom Milanu i tati nikoga nije ostavila ravnodušnim. Ne poznajem osobu koja nije pustila suzu zbog Milana koji je imao samo jednu želju, veš mašinu za tatu da ne pere na ruke. Nakon toga i moj se život djelomično promjenio.

Prvi vikend nakon emisije, sa prijateljima sam napunila auto stvarima koje su im bile potrebne. Damir Vitez , koji ih je posjetio par dana prije išao je sa mnom. Tada smo se i upoznali. Rekao mi je da imaju samo 2 šalice. Sjećam se dobro tog dana. Snijeg , hladnoća probija moje zimske čizme, ni zimska jakna ne pomaže, ali došli smo pomoći i moramo se primiti posla. Ljudi dolaze i odlaze, svi su sretni jer su upoznali to malo skromno biće.

Puno korito čaša . Primam se pranja, a u koritu komadi leda. Uhhhh , prestrašno. Tata Matija odlazi iza kuće i donosi u loncu vodu i grije ju na peći da mogu oprati suđe. Dok se voda grije , stavljam meso, mlince, pitu na stol. Dolazi Udruga branitelja iz Dubrovnika. Dolaze ljudi iz Austrije, Zagreba nema od kud ih nije bilo. Sjećam se da je došao jedan bračni par i donio kolače , kojih se Milan odmah primio. Njihov sin koji mu je donio playstation, plakao je kada su išli kući. Kada ga je taj par pitao šta bi želio a nema, Milan je rekao grickalicu za nokte. Otišla sam u sobu i plakala dobrih 10 minuta. Izašla sam onako natečena i skupa sa Damirom se čudila njegovoj želji. Nije bio mobitel, bicikl, iphone…. ali nakon objava kako smo bili kod njih dobio je i bicikl od obitelji iz Dugog sela. Koje veselje, pregledava ga i odmah sjeda na njega provozati se. Poslije je dobio još jedan bicikl, pa je skupa s tatom mogao u vožnju.

Taj dan smo bili od 10-19 sati i stvarno smo se naradili. Na rastanku smo se zagrlili i tako stajali, nismo se htjeli rastati, ali morali smo i obećala sam vratiti se prvom prilikom.  Kada smo išli doma, imala sam grčeve u rukama od leda i iskreno bilo me strah voziti, jer je sa mnom bio i moj mali sin Mate koji je također plakao kada smo išli kući. Sve je ok stigli smo u Zagreb . Prepričavam svojima kako je bilo, kako ne mogu vjerovati da ljudi tako žive i kako je Milan milo i drago dijete. Nisam mogla dočekati idući vikend , da spremimo stvari i skupa sa djecom i mužem idemo u Sisak. I tako godinu dana, svaki vikend – Sisak.

Kada su praznici svaki četvrtak Milan i Matija u Zagreb. Obožavaju sajam u Sesvetama i čevape sa sajma. Baš smo se zbližili i postali kao familija. Znate kada vas dijete nazove ( oni me zovu Micika) i pita za savjet, javi se kada ima problem, nazove me kada dobije peticu, svaki dan bar jednom. Sve šta je imao za obavljati, Micika ides sa mnom? Naravno da idem . Micika hoćeš mi spremiti stvari za maturalac- naravno, Micika jel može ajvar – naravno, jel može punjene paprike – naravno. Tako smo obavili i upise u srednju školu, sada je drugi razred.   Nakon svega u emisiji Provjereno izjavi da sam mu druga mama. Naravno da sam se rasplakala, jer to nisam očekivala. Taj dan slagala sam odojak na pladanj i kada ga je Maja pitala za mišljenje o meni i kada je izjavio da sam mu druga mama,  suze su samo krenule i onako masnim rukama sam ga zagrlila i nisam ga puštala.  Uz mojih 5 djece i on je postao naš.

Nakon toga su se počele javljati i druge obitelji koje mole za pomoć. Javili su se i ljudi koji bi nešto donirali.

Svaki dan novi prijatelj i sve više akcija. Prošli smo cijelu Hrvatsku i upoznali jako puno obitelji koji žive u stvarno katastrofalnim uvjetima. Kuće od blata, stropovi pucaju, padaju, krovište propušta, ljudi režu kablove da djecu ne strese struja. Užas, mislila sam da je to stvar prošlosti.

Moja obitelj živi skromno, ali nam ništa ne fali.Moja djeca često putuju sa nama, baš da bi se uvjerili kako u stvari dobro živimo.  Moj mali Mate je rekao da daje sve svoje igračke za djecu koja nemaju, a obišao je samo par obitelji.  Ovo šta sam vidjela sa svojim prijateljima je prestrašno. Kao da mi je netko opalio šamar.

Uz potporu svoje obitelji i prijatelja, odlučila sam otvoriti Udrugu. Zove se Dobra volja, jer smatram da svi mi sa samo malo dobre volje, mozemo ljudima bar malo uljepšati ove tužne, teške dane. Najžalosnije mi je da bakica koja ima 80 godina, sada gleda hoće li imati za kruh ili ne. Takve osobe najčešće kažu da im ne treba ništa, a znam da im sve dobro dođe . Eto to je to, sada se moramo primiti posla i svi skupa uz malo dobre volje , pokušati bar malo promjeniti ovaj svijet. Nasmiješite se nekome, zagrlite nekoga, volite se, oprostite, obavite kupovinu umjesto susjeda, posjetite bolesne, same, zaboravljene…

Marijana Matešić, predsjednica udruge